Pjer Žalica ekskluzivno: Snimam film u selima Stoca – povratnici vraćaju život ranjenoj Hercegovini

Razgovarali smo upravo tamo gdje se sve počinje učiti – i nikada do kraja ne nauči. Na Akademiji scenskih umjetnosti, među hodnicima koji pamte prve monologe, neuspjele ispite i životne premijere, gdje mladi ljudi još vjeruju da su istina i estetika na istoj strani svijeta.

Tu, na daskama koje život znače, Žalica sjedi bez afekta, bez uloge, bez štita. Govori s onom vrstom smirenosti koju imaju ljudi koji su dovoljno dugo gledali kroz kameru, pa znaju koliko je teško ostati čovjek kad se reflektori ugase.

Dostojanstvo je posljednje što čovjek ima

Djetinjstvo na sarajevskim Bjelavama oblikovalo je prve životne vrijednosti, u prostoru koji je nosio svoju jedinstvenu snagu.

Ime koje je slučajno upisano – Pjer, umjesto planiranog, tada je bilo strano, teško, izazovno. Međutim, ono što se izgovaralo teško, s vremenom je postalo jedno od najvažnijih imena savremene bh. kinematografije.

Režiser, scenarista i profesor, Žalica je autor koji već odavno ne priča filmove – on ih oblikuje kao tihe arhive poraza, pokušaja, otpora i nježnosti. Gori vatra, Kod amidže Idriza, Koncentriši se, baba, Praznik rada su vremenske kapsule u kojima su sačuvani trenuci kada je dostojanstvo bilo zadnje što je čovjek imao.

U razgovoru za Žene.ba, Žalica otvara vrata stvarima o kojima se rijetko govori: o zamoru, o sumnji, o politici koju je odbio, o filmu koji ga nije izdao, o tišini koja zna više od slike. Govori o umjetnosti kao posljednjem prostoru gdje se ne moraš prodati da bi opstao. O herojima koji to nikada nisu htjeli biti. O svijetu koji je brutalno istinit, ali ga još uvijek vrijedi snimiti.

Postoji li danas prostor za poetsku istinu u društvu koje sve više zazire od nijansi, metafora i neizgovorenog?

“Za poetsku istinu? Pa znate šta, ja nekako istine ne dijelim na epsku, lirsku i poetsku. Mislim da je istina naprosto istina. Način na koji će se ona reći je do onoga ko je govori. Ako je nekome stil da je govori na poetski način, možda će to u nekim vremenima biti manje popularno, ali istina je uvijek istina i uvijek će biti.

Veliki je svijet, šaran je svijet, ljudi su razni. Uvijek imaju neke tendencije koje prevladaju. Ono što je problem je kako se boriti sa lažima, a istina je jedini način. Bez obzira bila ona lirska, epska, brutalna, istina je uvijek važna i ko god ima način, hrabrost da je kaže, treba da je kaže.”

Ko je bio mali Pjer, prije nego što je postao režiser i profesor – i je li tada već znao da će priče pričati kamerom?

“Djetinjstvo sam proveo na Bjelavama. To je jedna mahala Sarajevska, mala, uzbrdo, na ovoj sunčanoj strani. Tako da smo bili i tamnoputi, za razliku od ove memli strane – oni su bili blijedoliki – Trebević. I to je onako klasična urbana mahala. Bilo je nekoliko zgrada i puno malih kuća, ali živjelo se, bez obzira na taj urbani element, na poprilično mahalski način.

Svako je svakog znao, družili smo se, jedna mama je mazala sendviče svoj djeci koja je bila tu. Znate, onako jedno vrlo ugodno obiteljsko osjećanje života u tom nekom komšiluku. Međutim, nije baš u tolikoj mjeri urban. U tom ambijentu se zvati Pjer… nije bilo baš lako. Dosta su me zbog toga zezali, a ime sam dobio poprilično slučajno. Otac je na na umu neko drugo ime, ali je sreo prijatelja koji se zvao Pjer Majhrovski, radio je s njim na televiziji.

Kako su malo popili, taj nivo prijateljstva je rastao i ja sam upisan kao Pjer. To nije bio predomišljaj. Mama i tata se nisu dogovorili da ja budem Pjer, jer to je čak i za moju obitelj bilo poprilično neobično. Brat mi je Antonije. Njega su zvali Nino, a mene Bađo, da bi ipak nekako uklapali se bolje u ambijentu. Bilo je vrlo, vrlo lijepo vrijeme. Pred sami kraj osnovne škole sam od učiteljice saznao da postoje neke nacije.”

Sjećate li se trenutka kada je film postao više od priče?

“Ja sam film uvijek volio. Bio sam lud za filmovima, oduvijek sam volio ići u kino. Kad sam bio baš mali, gledao sam crtane filmove. Kad sam malo porastao, gledao sam neke ozbiljnije, ali su se filmovi tada čekali. Kino repertoar je bio vrlo sužen, i film bi igrao samo nekoliko dana. Ako ga fulite, fulili ste ga.

Nekad smo i bježali na neke specijalne filmove, kao kung fu filmove ili ove malo erotske, što su se vrtili u kinu Prvi maj. To nam je bilo blizu, mi s Bjelava se samo spustimo. Pa se sjećam da sam tu gledao neki film. Tajno, jer djeca nisu smjela ući. Neki smo se prošvercali da gledamo – film Doživljaj perača prozora. Mislim, to je neki film kao fol erotika. Međutim, to je nama… Bog stvori kafansku pjevačicu, domaći film, u kojem je bilo nekih žena.

S druge strane, gledali smo partizanske filmove. Kad se na televiziji završi Sutjeska ili Kozara, onda svi istrčimo na ulicu s nekim metlama, pa pucamo kao iz mitraljeza. Niko nije htio da bude Švabo kad se igramo.”

Vaši filmovi često čuvaju dostojanstvo ljudi koji više nemaju šta izgubiti. Da li je umjetnost još jedino mjesto na kojem ne pristajete na kompromis?

“Ovaj prvi dio pitanja je vrlo suptilan. Nisam baš shvatao sve svoje junake kao ljude koji nemaju više šta da izgube, ali neki od njih zaista  jesu. Recimo, u filmu Gori vatra otac je u takvoj situaciji, ali on to još ne zna. U zadnjem filmu kojeg sam radio, čovjeka koji je u toj situaciji nikad ne vidimo. I on izvrši samoubistvo u zatvoru.

Mi ne znamo da li se desilo da je on počinio ratni zločin ili nije. Ja mislim da tu ostajemo ljudi ili prestajemo biti ljudi. Kad ne možemo da utičemo na okolnosti, sve što nam ostaje je dostojanstvo.”

Neki kažu da su im olovke radile u kasnim noćnim satima, u kafanama, od nekog pogleda, mirisa… Kako je nastao prvi film?

“To je baš bio dug proces. Imao sam ideju o momku kojem se u kuću usele izbjeglice. Onda ode, uvuče se u polukriminalne aktivnosti, i na kraju živi sam. Heroj. Tako je počelo, a završilo je kao Gori vatra. Shvatio sam da ne mogu pobjeći od teme rata. I da ne bi bilo pošteno da to pokušam izbaciti iz sebe.

U šumi kraj Stoca: Novi film, stari duhovi

Spomenuli ste da biste voljeli snimiti film o Hercegovini i Hercegovcima. Šta u toj slici  još uvijek provocira da je filmski otkrijete?

“Trenutno sam u pripremama za film u Hercegovini, u kojoj su glavni likovi Hercegovci. Mislim, to ne znači sad da je riječ o ljudima s druge planete, mada se film zove Ljudi na Mjesecu. Nekako mi je taj ambijent vrlo zanimljiv. Znate kad dođete u Hercegovinu, vi i ambijent, i prirodu, i ljudi su ono kao da ste u Andaluziji ili kao da ste u Toskani. Cijela Hercegovina. To je recimo vrlo zanimljiv dio, zato što vi kad dođete tamo, onda vidite koliko je Hercegovina bogata vodom, zelenilom. Međutim, ovo što mi pričamo je Stolac. Dakle, između Mostara i istočne Hercegovine.

U Stocu, ta se regija zove Dubrave, pošto ima dosta šume i dosta je onako visoravni.  Zajedno pišemo scenarij, a pisac romana po kojim smo radili je Almin Kaplan, koji je mladi pisac iz Stoca. On živi u šumi pored Stoca. Što je živa istina.

Priča je o povratnicima, o ljudima koji su poslije rata se iz Mostara i Blagaja vraćali u Stolac i pokušavali da u svojim kućama obnove život. To nije grad Stolac, nego ta sela okolo u Dubravama. Osjećaj je kao da ste pioniri na divljem zapadu koji u ovom slučaju osvajaju svoju zemlju. Pokušavaju da ponovo osvoje prostor, ambijent, ali i duh svijeta u kojem su nekad živjeli.”

Radite i na seriji?

“Radimo u Hercegovini, radimo s Hercegovicima, s Alminom sam napisao i televizijsku seriju.

Serija se zove Kada se zemlja zatrese. O mladom bračnom paru koji ima dilemu da li da ostane ovdje ili ide u Njemačku.”

Šta vas zadržalo ovdje?

“Mislim da me zadržalo to što nisam imao porodicu. Da sam bio oženjen, možda bih otišao, ali ostao sam. I nije me vukla ideja da budem izbjeglica. Bio sam pod opsadom, ali kući. Tamo – ne bih bio kod kuće. Vidio sam naše ljude u izbjeglištvu.”

Šta ste naučili o ljudima kroz kameru što ne biste nikada mogli naučiti izvan nje?

“Kamera je glupa i tačna. Glumac, glumica – to je misterija. Fasciniran sam. Ako unutrašnja radnja ne pokreće spoljašnju – to je loša gluma. Kamera to vidi. Dobri glumci… oni stvarno postanu ti likovi. Toliko da ne bih bio iznenađen da me supruga ostavi zbog nekog glumca. Toliko je to povjerenje.”

Imate li svoj prostor tišine, neki oblik povlačenja koji vam pomaže da se vratite sebi?

“Imam psa. Nikad ranije nisam imao psa. Moj otac je imao mačke. One su divne, ali žive svoj život. Pas je prijatelj. On bi poginuo za vas. I to se osjeti.”

Da li možemo očekivati nastavke filmova poput Kod amidže Idriza ili Praznik rada?

“Znam da Jasmila Žbanć radi nastavak Quo vadis, Aida? i to ima smisla. Mi smo razmišljali o ‘Amidži’ kao seriji, ali nismo znali kako. Pojavila se druga serija s istim glumcima, ali nema veze s ‘Amidžom’. Volio bih snimiti još jedan ili dva igrana filma i to je to. Pišem roman. I tu je pas.”

O tišini koja zna više od slike

Vidite li prostor za nastanak novih žanrova u domaćoj kinematografiji?

“Kod nas žanrovski filmovi nisu bili ozbiljno razvijeni. U Evropi kinematografija nije industrija. Nekad su postojali filmovi za mlade, romantične komedije, ozbiljno rađeni. Danas je moguće obnoviti žanrove, ali da ćemo imati akcione filmove, trilere – sumnjam. Mladi vole horor i tehnologija to dopušta, ali naši filmovi već imaju horor – onaj stvarni.”

Umjetna inteligencija?

“AI mi je već davao rješenja za scenu iz mog scenarija. I odgovori su me šokirali. Kamera danas ima ugrađen AI. Prati likove, dubinu, prima glasovne komande… Uvijek je problem u nama. Do nas je šta ćemo s tim uraditi. Ako AI postane bolji od nas, onda smo mi majmuni, a on čovjek.”

Ko god se odluči stati na ove životne daske, šta moraju znati?

“Treba paziti da nije pogriješio. Da zaista to želi. I biti spreman krvavo da radi. Nema ništa ljepše od ovoga što radimo, ali je teško. Film je čekanje i ponavljanje. Vi čekate da se raziđu oblaci i… hajmo još jednom. I tako nastaju filmovi”, poručio je, između ostalog, Žalica u razgovoru za naš medij.

Priča ide dalje – u nastavku pogledajte cijeli intervju.