Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu predstavio je danas dva izdanja iz edicije “Posebna izdanja“ i to “Devširma u Bosni – o regrutaciji Bosanaca u janjičare“ dr. Aladina Husića i “Re/Konstrukcija priče o Ljubavi“ dr. Amine Šiljak-Jesenković.
Knjiga “Devširma u Bosni“ podijeljena je u šest osnovnih cjelina: Devširma u historiografskoj literaturi, O devširmi kroz različite perspektive, Periodičnost regrutacije, Iz regrutne prakse u Bosni, Nemuslimani u regrutaciji, te druga pitanja regrutacije u Bosni.
Iako devširma u javnom narativu ima uglavnom negativan kontekst, nalazi Husića imaju malo drugačiji zaključak.
– Moji zaključci uglavnom su temeljeni na zakonskim aktima i praksi koja je provođena na području bosanskog ejaleta 15., 16. i 17. stoljeća. Svakako, riječ je o klasičnoj regrutaciji mladića, punoljetnih, stasalih za vojsku – kazao je Husić.
A kako se punoljetstvo u šerijatskom, ali i u drugim kanonskim pravima računa sa spolnom zrelošću, “to znači da ipak djeca nisu uzimana, kako je to dominantan narativ na našim prostorima, nego osobe koje su fizički stasale za vojnu službu“.
Naravno, dodaje on, u zakonskim aktima to je definirano od 14. do 18. ili 21. godine, a to se relativno mijenjalo, ali naravno, kaže Husić, bilo je izuzetaka u kojima je bilo i 13. i 12. godina, što je opet vezano za punoljetstvo.
– Tako da, u odnosu na one mitske i druge putopisne narative iz kojih se uglavnom crpila informacija o devširmi, mi vidimo zapravo da je riječ o klasičnoj regrutaciji mladića stasalih za vojnu službu – navodi Husić.
Budući da je regrutacija, devširma, jedan složen proces, uzimalo se prije svega po potrebi, a ne nesumično, uzimalo se po odabiru – najbolji i najsposobniji, ono što su danas elitne jedinice, sultanske, carske ili kraljevske garde. Dakle, kako je naveo, regrutuju se mladići koji po svim svojim predispozicijama odgovaraju da budu reprezentativni u tim jedinicama za koje se regrutiraju.
– Na području Bosne, što je još jedan dodatni argument da je riječ o klasičnoj regrutaciji, a barem u jednom primjeru koji sam ja imao sa vrlo argumentiranim velikim brojem uzoraka, to se odvijalo u četiri ciklusa tokom jedne godine, svaka tri mjeseca, što nesumnjivo podsjeća na regrutaciju – navodi Husić.
Kako pojašnjava, svi ti podaci s kojima se služio zapravo znatno odudaraju od narativa koje smo imali, kako je riječ o skupljanju djece koja su se zapravo transportovala u sepetima.
Zapravo, dodaje, u jednoj grupi moglo je biti, kako to zakon propisuje, najviše 150 mladića u jednom kontingentu regrutacije. Tako da je sve bilo vrlo uređeno i znatno uređenije od onoga što mi imamo u dominantnim diskursima.
Dakle, podaci govore da u stvari nije riječ o bilo kakvom kažnjavanju, ono što je prisutno u narativu, nego je riječ o privilegiji.
– Bitna stvar je da regruti koji odu, oni su od svog dolaska i ulaska u proces edukacije imali stipendije. Kako je njihov rang rastao, kako su napredovali u tom svom obrazovanju, povećavao se iznos dnevnih stipendija koje su oni dobijali. Nekada je narastao na zaista visok nivo – zaključio je Husić.
Za posebno nadarene, ističe, te stipendije su bile izuzetno visoke, znatno više u odnosu na ono što se danas daje kao stipendija.
Za pričama o ljubavi, autorica knjige “Re/Konstrukcija priče o Ljubavi“ Amina Šiljak-Jesenković je krenula tragati kada je profesor Haris Pašović pripremao svoju izvedbu “Romeo i Julija“ i pitao je da li postoje u književnosti islamskih naroda romanse koje bi bile usporedive sa Romeom i Julijom.
Danas imamo knjigu u kojoj je nastojala, kroz 19 tematskih cjelina, prepričati 40 ljubavnih priča spjevanih u formi mesnevi, te govori o porijeklu priča i varijantama istih priča u drugim književnim formama.
– Drugi motiv je, dodala je, činjenica da u jednom periodu kada smo mi bili sugraditelji islamske civilizacije, znači u osmanskom periodu, ova djela su bila čitana u našoj sredini. I kako vidimo iz djela naših bosanskih, bošnjačkih autora koji su pisali na orijentalnim jezicima, oni su se u svojim djelima, u svojim kratkim i dugim književnim formama, referirali na ove priče. Tako da je to obaveza prema našim djedovima, ali isto tako i obaveza da predstavimo ovu kulturnu vrijednost i bh. čitateljima – naglasila je Šiljak – Jesenković.
