Senf je začin napravljen od sjemena, a cijelo, samljeveno, napuknuto ili izgnječeno zrno gorušice miješa se s vodom, octom, limunovim sokom , vinom ili drugim tečnostima, solju, a često i drugim aromama i začinima , kako bi se dobila pasta ili umak u boji od svijetlo žute do tamne smeđa.
Samo sjeme ima snažan, opor i pomalo gorak ukus. Okus senfnih začina kreće se od slatkog do ljutog.
Senf se obično kombinuje s mesom, povrćem i sirevima, posebno kao začin za sendviče , hamburgere , kukuruzna peciva i hrenovke . Također se koristi kao sastojak mnogih preljeva , glazura , umaka , supa i marinada . Kao vrhnje ili kao pojedinačno sjeme, senf se koristi kao začin u kuhinji Indije i Bangladeša , Mediterana , sjeverne i jugoistočne Evrope , Azije , Amerike iAfrike, što ga čini jednim od najpopularnijih i široko korištenih začina u svijetu.
Engleska riječ “senf” potječe od anglo-normanske senfe i starofrancuske mostarde. Prvi put je posvjedočen na engleskom jeziku krajem 13. stoljeća, iako je pronađen stoljeće ranije.
Arheološka iskopavanja u dolini Inda (Indijski potkontinent) otkrila su da se tu senf uzgajo. Ta je civilizacija postojala do otprilike 1850. pne.
Rimljani su vjerojatno prvi koji su eksperimentsali sa pripremom senfa kao začina. Pomiješali su nefermentirani sok od grožđa sa sjemenkama gorušice (zvanim sinapis ) kako bi napravili senf.
Recept za senf pojavljuje se u De re coquinaria , anonimno sastavljenoj rimskoj kuharici s kraja četvrtog ili početka petog stoljeća; recept zahtijeva mješavinu mljevenog senfa, bibera , kima , lovaka , sjemenki korijandera na žaru , kopra , celera , majčine dušice , origana, luk , med , ocat , riblji umak i ulje , a namijenjen je kao glazura za vepra pečenog na ražnju.
Senf se do danas održao u našim kuhinjama upravo zbog svog začinskog djelovanja na meso, pa mnogi kuhari i kuharice svoje meso prije pečenja dobro namažu senfom, dok ga drugi opet koriste i kao umak.
