Tartufi su bogati važnim mineralnim tvarima poput fosfora, kalija, kalcija, magnezija, sumpora i željeza.
Također, poput drugih vrsta gljiva, dobar su izvor proteina, a sadrže sve esencijalne aminokiseline (aminokiseline koje ljudsko tijelo ne može sintetizirati i zato ih je nužno unositi putem hrane). Ipak, budući da se koriste u vrlo malim količinama, uglavnom kao začin jelima, ne pridonose značajno unosu hranjivih tvari i energije.
Tačnije, obično se po osobi u obroku računa 8-10 g tartufa, a najčešće se ribaju svježi na gotovo jelo.
Naime, arome tartufa su iznimno hlapive i zato ih treba svježe ribati i ne obrađivati dugotrajno termički. Tačnije, aroma crnih tartufa pojačava se blagim i kratkotrajnim kuhanjem, aroma bijelog tartufa, iako intenzivna vrlo je nepostojana. Bijeli tartuf najbolje je posuti po jelu u tankim listićima prije serviranja.
Arome crnog i bijelog tartufa poprilično se razlikuju. Crni tartuf ima suptilniju aromu, a molekule koje su za nju zaslužne su deseci vrsta alkohola i aldehida te dimetil – sulfid. Bijeli tartuf odlikuje se intenzivnom aromom koja podsjeća na bijeli luk, a potječe od mnoštva nesvakidašnjih sumpornih spojeva.
Tartufi sadrže i male količine androstenona, steroida koji možemo detektovati, a i namirisati ispod muškog pazuha. Ova molekula izlučuje se i u slini mužjaka svinje. Neki ljudi ne mogu osjetiti miris androstenona, dok ga drugi smatraju vrlo neprivlačnim.
Tartufi su cijenjeni i skupi, koriste se kao začin, a svojom karakterističnom aromom dobro se slažu sa skoro svom hranom.
