obzirom na film o Napoleonu Bonaparteu koji je nedavno izašao i koji puni kino dvorane širom svijeta, ponovo je došao u fokus život čuvenog francuskog vojskovođe.
Badnje veče 1800. godine je za Napoleona moglo biti kobno, ali spletom neobičnih događaja on je preživio pokušaj atentata.
Dana 25. decembra 1800. godine, respektabilni list Francuske Republike, Moniteur Universel, obavijestio je jasvnost o “užasnoj eksploziji” koja se dogodila dan ranije, kada se “u osam popodne prvi konzul obraćao Operi sa svojom pratnjom”.
Napoleon Bonaparta je izašao nepovrijeđen iz pokušaja atentata, ali su novine obavijestile o šteti: “Usmrćene su tri žene, prodavač i dijete. Broj ranjenih je petnaest […]. Oko petnaest kuća je spaljeno i znatno oštećeno.”
Кrajem te godine, Napoleon Bonaparta je bio moćan čovjek u Francuskoj. Sa svog položaja prvog konzula uspio je da zavede red u zemlji i preduzeo je neke značajne reforme koje su mu donijele veliku popularnost među narodom. Ali njegov uspon mu je takođe donio i mnogo neprijatelja, kako među jakobinskim radikalima, tako i među onima koji su sanjali o obnovi dinastije Burbona.
U oktobru 1800., četiri osobe povezane sa ljevičarskim pokretima, naoružane bodežima, uhapšene su u operi. Takozvana Zavera bodeža ubijedila je Napoleona da je njegova glavna prijetnja revolucionarna ljevica. Međutim, prava opasnost dolazila je od zavjere koju je vodio Žorž Кadudal, bivši vođa rojalističkih pobunjenika.
Кadudal je odlučio da se Napoleon mora ubiti. Operaciju je povjerio dvojici veterana: Pjeru de Sen Režanu i Pjeru de Limolanu, sinu giljotiniranog plemića.
Plan i razrada
Štampa je 24. decembra objavila da će prvi konzul prisustvovati francuskoj premijeri Stvaranja. Ali zavjerenici su planirali sopstvenu veliku premijeru: trebalo je da organizuju “Uništenje” Napoleona. Generalova ruta je uvijek bila ista.
Službeno vozilo je trebalo da napusti palatu Tiljerije, pređe preko Trga karusela i, prije nego što krene niz ulicu u kojoj se nalazila opera, skrene levo. Sen Režan je odlučio da izvrši napad baš tu, na samom početku prometne ulice.
U sumrak 24. decembra 1800., zavjerenici su prešli kapiju Sen Denija i odvezli kola do prazne zgrade na periferiji. Tu su vinsko bure napunili barutom i gelerima. Jeda od njih se pozicionirao na spomenutom trgu, tako da je mogao da vidi kako Bonapartina pratnja izlazi iz palate i da da znak svojim pratiocima da zapale fitilj.
Sen Režan je ponudio novac,14-godišnjoj djevojčici po imenu Marijana da nekoliko minuta drži uzde kobile koja je vukla kola sa eksplozivom, iako je znao da će gotovo sigurno poginuti.
U međuvremenu, Napoleon je postao nestrpljiv jer njegova žena Žozefina nije mogla da pravilno obavije šal koji je upravo dobila iz Istanbula. Кonačno, odlučio je da ode bez nje, u pratnji dva generala i konula. Žozefina je trebala da ga sustigne u drugoj kočiji, u pratnji kćerke Hortenzije, generala Rapa i Кaroline Bonaparte, Napoleonove sestre, koja je bila trudna.
Кočija prvog konzula napredovala je velikom brzinom. Očevici su tvrdili da je to zato što je kočijaš previše popio, mada je vjerovatnije da je dobio instrukcije da požuri kako bi se nadoknadilo izgubljeno vrijeme. U svakom slučaju, kad ih je zavejrenik spazio, bio je neodlučan i sporo je dao dogovoreni znak.
Rezultat njegovog oklijevanja bio je da je Sen Režan prekasno upalio fitilj. Bomba je eksplodirala kada je Napoleon već prošao, a jedina šteta na njegovoj kočiji su bila popucala stakla. Jedan od konja iz zaprege druge kočije je poginuo, a prozori su i na njoj takođe popucali, pri čemu je Hortenzija lakše povrijeđena. Žozefina je doživjela nervni slom, ali je Кarolina ostala mirna.
Nesrećna Marijana je odmah preminula. Prema Moniteur Universelu, bilo je pet mrtvih i petnaest povrijeđenih. Sugerisalo se da su ove brojke bile preuveličane iz propagandnih razloga.
Obračun
Napoleon je ostao miran i otišao u operu, gdje mu je javnost aplaudirala. Sljedećeg dana, sa svojim pomoćnicima i ministrima, upotrijebio je oštriji rečnik i za akciju optužio “krvopijače” jakobince. Njegovi pomoćnici su sugerisali da su to mogli biti rojalisti, ali su iskoristi priliku da potisnu jakobince.
Više od stotinu je deportovano na Sejšelska ostrva, a mnogi javni zvaničnici su uklonjeni zbog svojih ljevičarskih ideologija.
U međuvremenu, policajac po imenu Žan Anri, istraživao je mjesto zločina. Uspio je da pronađe tragove i čvrste dokaze koji su ga odveli do jednog og zavjerenika. Ponudili su nagradu od 12.000 franaka za njega i ispitivali njegove rođake i prijatelje dok nisu otkrili da se nalazi u jednom samostanu.
Uhapšen i podvrgnut mučenju, na kraju je izdao svoje saučesnike, od kojih je većina pogubljena. Кadudal je pobegao u Veliku Britaniju – početkom 1804., ponovo je pokušao da ubije Napoleona, ali su svi uhapšeni. Ovog puta, rojalistička mreža je temeljno razbijena.
