Film o cenzuri, homoseksualnosti i brutalnoj političkoj represiji u doba komunizma – ne samo kinematografski poduhvat, već i društveni udar na svaki oblik slobode.
Film Lijepa večer, lijep dan, redateljice Ivone Juka, smješten u Jugoslaviju iz 1957. godine, pruža duboko emocionalnu i političku analizu društva i kulture tog vremena. Kroz priču o četvero filmskih radnika, čija seksualna orijentacija izaziva zabrinutost među partijskim elitama, film istražuje kako politički sistem može uništiti život umjetnika koji se usuđuju pomaknuti granice ideološke prihvatljivosti.
Radnja filma smještena je u razdoblje kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, u trenutku kada je televizija postala glavni kanal za prenošenje državnih propagandnih poruka, uključujući česte govore Josipa Broza Tita. Filmovi su tada bili moćno oružje u rukama komunističkog režima, i filmski stvaratelji su bili pod pritiskom da podrže službeni narativ. Svaka disonantna nota ili pokušaj subverzije mogao je rezultirati profesionalnim slomom. Kinematografija je bila politički instrument, a svaki pokušaj odstupanja od propagande mogao je dovesti do “bunkeriranja” filma, što je bio siguran put u zaborav.
Kada film dotiče pitanja slobode i kreativnosti, redateljica Juka uspijeva dočarati težinu atmosfere u kojoj je umjetnost bila podvrgnuta strogim političkim kontrolama. Politika, ovdje prikazana kao apstraktna, ali i vrlo konkretna prijetnja, pokazuje kako bi svaki pokušaj podizanja glave iznad opresivnog sistema mogao završiti katastrofalno. Film prikazuje četvero bivših partizana – Lovru (Dado Ćosić), Nenada (Đorđe Galić), Stevana (Slaven Došlo) i Ivana (Elmir Krivalić) – koji su se kao heroji borili protiv ustaškog režima tokom Drugog svjetskog rata, ali sada, u poslijeratnom društvu, pokušavaju ostvariti svoju kreativnu viziju u okrilju filmske industrije pod državnim nadzorom. U pokušaju da u svoj film ubace scenu koja ne odgovara ideološkim standardima, njihovi životi i karijere kreću se ka potpunom slomu.
Jedan od ključnih junaka filma je Emir Servar (Emir Hadžihafizbegović), aparatčik iz Ureda za propagandu, koji dolazi na čelo filmskog studija kako bi spriječio “dekadenciju” koju potencijalno predstavljaju četvorica umjetnika. U početku, Servar djeluje kao hladan i odan funkcionalist sustava, spreman sabotirati rad svojih kolega zbog njihovih navodnih homoseksualnih sklonosti, što je u tadašnjoj Jugoslaviji smatrano ozbiljnim društvenim prijestupom. No, kroz promatranje života ovih umjetnika, Servar postupno počinje gubiti svoju hladnu odanost režimu, a film u tom trenutku počinje razmatrati složenost ljudskih emocija i dilema.
Snimljen u crno-bijeloj tehnici, film nudi impresivnu vizualnu prezentaciju, čiji je izgled oblikovan u noir stilu s upečatljivim kadrovima, dinamičnim izmjenama scena i bogatom simbolikom. Fotografija Dragana Ruljančića vrsno ocrtava tamnu i distopijsku atmosferu, te doprinosi stvaranju napetosti i kontrasta između individualnih sloboda i represivnog sustava. Tehnička izvedba filma je gotovo nevjerojatna za uvjete regionalne kinematografije tog vremena, a njegova estetika i narativna snaga čine ga izuzetnim ostvarenjima.
Film ne nudi jednostavan odgovor na pitanje slobode i potlačenosti, nego vas gura u poziciju gdje se vaša vlastita pozicija prema političkoj represiji, društvenim normama i osobnoj slobodi postavlja pod upitnik. Ponekad je bolna spoznaja da će sustav koji pokušava upravljati svakim aspektom života, uključujući seksualnost i intimnost, uvijek pronaći način da vas prisili na conformizam. Kroz eksplicitne scene gay seksualnog odnosa, film ne samo da dotiče, nego i izaziva, testirajući gledateljevo razumijevanje i prihvaćanje tuđih intimnosti. Ti trenuci, filtrirani kroz umjetničku stilizaciju, postaju svojevrsni “test tolerancije”, pokazujući kako je homoseksualnost u to vrijeme bila društveno neprihvaćena, a brutalnost sustava nesmiljena.
Film prikazuje i fizičko i psihičko nasilje kroz likove koji nisu samo žrtve političkog sistema, već i socijalne isključenosti zbog svoje seksualne orijentacije. Završna scena, koja u svojoj režiji podsjeća na radove Tarantina, brutalno razotkriva snagu represivnog sustava koji uništava one koji ne pristaju na njegove norme. Film time postavlja gledatelja pred pitanje – što znači biti slobodan u društvu koje ne tolerira slobodu mišljenja, a kamo li osobne slobode?
S impresivnom produkcijom i izuzetnim talentom glumačke ekipe, Lijepa večer, lijep dan ostavlja snažan dojam. Emir Hadžihafizbegović, kao zloglasni aparatčik Servar, briljira u ulozi, pružajući izvanredno izvedenu interpretaciju likova koji su suočeni sa svojim vlastitim moralnim dilemama. Njegova hladna, ali emotivna interpretacija donosi snažnu energiju filmu, a istovremeno postavlja pitanje – što se događa kada sustav pomrači ljudskost?
Kroz ovu nevjerojatnu priču, Lijepa večer, lijep dan ne samo da komentira politički režim, već istražuje univerzalne teme slobode, represije i borbe za osobnu integritet, što ga čini ne samo važnim kulturnim artefaktom, nego i moćnim zrcalom u kojem prepoznajemo mnoge vlastite borbe za slobodu i identitet.
