Dvorana Kina u Raši sinoć je bila dupkom puna, na samom početku odalo se počast preminulom Masimu Saviću, i čitava je večer protjecala u znaku sjećanja na Massima i njegovo vrijeme izrastanja u velikog umjetnika. To nije bilo moguće bez njegovih vršnjaka i velikih zaljubljenika u svirku i muziku. Samo što je Massimo najjače od svih živio svoj san i za njime išao, sve dalje od Raše.
Rašu nije zaboravio, kao ni svoje najbliže prijatelje s kojima je stjecao prve poklonike svoje glazbe, organizirao prve nastupe i svesrdno vježbao, da bude bolji i bolji. I bio je.
„Ovdje upravo u Raši, puno vas je odrastalo s Massimom. Mi večeras slavimo život, a smijemo tugovati i plakati. Smijati se i pjevati. I šutjeti“, – rekla je moderatorica i voditeljica programa jednog sjećanja, Morin Kudić.
Sagovornici u programu bili su njegovi prijatelji, prva je progovorila Malva Konović, pozdravljena od publike velikim pljeskom,“ jer nije jednostavno ovako sjesti i govoriti o velikom muzičaru Massimu“, kako je rekla voditeljica Kudić.
Malva se zahvalila svima koji su došli u Kino dvoranu i okupili se u tako velikom broju, „samo bi dvije riječi htjela reći za Massima, on je bio moj prvi komšija, a poslije smo postali i kućni prijatelji. Vi što Massima vidite isključivo na estradi, on nije bio takav. Bio je veoma jednostavan, uvijek se rado odazivao telefonski i s prijateljima razgovarao, pitao i htio znati o svemu što se događa u Raši. I prve korake koje je poduzeo u vezi s muzikom, i prve poduke iz muzike, bile su mu u Raši“, rekla je Malva Konović.
„Pomalo je nestvarno da govorim o Massimu (Maksu) post mortem“, rekao je Ivan Mohorović Đoser. „Još uvijek su emocije prilično jake, i mogu za početak reći da je on svoje, prve muzičke korake napravio u Raši. Njegov muzički izbor je Raša, i sretan sam što je moja malenkost bila uz njega. Bio sam presretan svaki puta kad je napravio neki novi projekt, novu ploču izdao. Naš odnos je ostao izvorno čist kao suza. Kako smo krenuli, to je ostalo tako. Sve do, nažalost, puno preranog kraja, kakav mu se dogodio. Ostavio je Massimo, brdo pjesama, dobrih koncerata, intervjua i svega onoga što je on. I on je i sada tu. On je sigurno sada s nama ovdje! I sve ono što je napravio ostat će kroz njegove pjesme“, rekao je Mohorović Đoser.
„Vas dvoje bili ste s njim odmalena zajedno, i kakav je Massimo bio kao dječak? pitala je voditeljica, Kudić.
„Bili smo nestašni“ , odgovara Mohorović Đoser, „bio je neki ples tu, možda školski, što god, meni se jedna cura dopadala, onda je to bilo tako, da sam zamolio prijatelja, daj idi k toj curi i reci joj koju riječ za mene. I otišao je on, ja gledam u njega, pričao je s njom. I vrati se nazad i kaže mi, Đoser j,,,a, ništa. OK. Rekao sam. Nema veze. Ostalo je na tome. I nakon nekog vremena Massimo je bio s tom curom. Ništa meni to nije bilo novo, dogodilo se tako. Ali onda, nakon odmaka od nekoliko godina, u jednom razgovoru, u jednoj šali, mi je otkrio pravu istinu. „Đoser, ti si meni rekao da kažem toj curi, da ti se ona sviđa. Otišao sam k njoj i rekao joj, Đoser mi je rekao da se ti njemu sviđaš, ali ja(Massimo) njemu ne vjerujem. I to je bio Massimo!
I moram napomenuti da mi nikad, nismo imali nikakav nesporazum. Mi smo onako, jednostavno tekli, zaljubili smo se u muziku i to je jednostavno bilo to. S njegovom prvom gitarom, s nekim bubnjevima, koji su tek ličili na bubnjeve, a u stvari nisu bili bubnjevi.
I počeli smo mi svirati (vježbati), u restoranu, u kuhinji, i kako smo svirali, počeli su se okupljati naši vršnjaci i vršnjakinje oko nas . Veoma je važno, da su bile i vršnjakinje. I njih smo mi počeli uvoditi u taj prostor kuhinje. Međutim, u jednom trenutku gazda je rekao, dečki, ne može to tako. Pa ne možete vi tu uvoditi koga hoćete, i da se tu okuplja puno ljudi. A ti Ivane, van iz tog prostora.
Kako je to bila kuhinja, a prostor preko, sa druge strane bio je restoran, odijeljen zidom koji je imao jedan prozorčić za podjelu hrane, i mene su stavili preko. Došao sam do tog prozorčića, koji smo na silu otvorili, i ja sam sjedio do zida s bubnjevima s vanjske strane, a Maks s gitarom s unutarnje strane zida, i mi smo i dalje, nastavljali svirati. I kad su shvatili, vratili su nas opet skupa i tako je naš odnos tekao.
Sanjali smo jedan san, koji je Maks ostvario. Nažalost, i puno prerano završio. Ali ostavio nam je zaista mnogo dobrih pjesama, uz koje ćemo se uvijek rado sjećati na njega“, rekao je Đoser.
„Ivica i ja smo išli u isti razred“, priča Malva Konović, „a Massimo i ostali u drugi. A poslije škole smo išli đirati“.
„A prije muzike, družili smo se, živjeli zdravo, nije bilo ove današnje tehnologije, provodili smo vrijeme u šumi, i to je bilo veselje. Bili smo farabuti i ministranti, u isto vrijeme. Kad grijeh napraviš, moraš se ići pomoliti Bogu“, kaže Mohorović Đoser.
Zamisli život, u ritmu muzike za ples, zasvirao je bend iz Pule, Pop on the Top. I tijekom cijele večeri, uz red sjećanja, išao je red Massimove glazbe, i publika koja je zajedno s njima pjevala.
Bili ste izbačeni iz školskog hora, Đoser i Masimo, zar ne? Pitala je voditeljica, Kudić. „Da, razlog je bio da nemamo sluha, a u stvari bili smo nestašni , i onda smo imali više vremena za vježbanje.
Trenirali smo tu dolje, i bili su oni školski plesovi, a jedne subote kad se organizovao školski ples, u jednom momentu neko je predložio da dođu Massimo i Đoser svirati. I prvi naš javni nastup bio je u osnovnoj školi ovdje u Raši. I nije bio jedini, bilo ih je više. I tamo smo mi bili „zvijezde“! Voljeli smo rock and roll, bili smo zaljubljeni u muziku. San je bio uvijek isti, Maks je bio uvjeren da će uspjeti, i slijedio je svoj san.
U jednom telefonskom razgovoru, a nismo se mi svaki drugi dan čuli, ali kad bi bio nazvao, razgovor bi potrajao. Odnos između nas dvojice, kakav je bio u adolescenciji ostao je do samoga kraja. Ništa se tu nije promijenilo. I mišljenja sam, da je Massimo bio globalno popularan, da bi isto bilo tako.
Govorio sam mu u jednom momentu, ma gdje ćeš se ti maknuti, on je počeo nešto pisati tekstove i muziku za gitaru i bubanj, i on meni govori mrtvo hladno, „to , pa šta, ne sjećaš se. Bio je mart 1979., zvala se ta pjesma,,,a nastala je, ne mogu sada reći kako je to zvučalo, nama je bilo super. Top pjesma za top liste, jer smo bili opsjednuti tom muzikom. A bila je malo pod utjecajem sastava „Leb i sol“, iznosi Đoser.
„I, poslije svih tih godina, njegova memorija je bila, i njegovo srce je ostalo u Raši. Svojim jednim dijelom on je uvijek ostao tu. Bez obzira na sav njegov uspjeh, njega su svi znali jer je ovo malo mjesto, i mala smo zemlja, a s ljudima s kojima je bio prisan i dobar, taj kontakt je ostao do samog kraja.
I Raša je tada bila centar kulture i zabave? „Točno!. Bila je centar svega“, odgovara Đoser.
Svirke je bilo i na svadbama? Da, tu gdje je sad u Raši ordinacija doktorice, bio restoran i mi smo tada svirali tamo, na svadbi Gorana Zupičića“, rekao je Đoser, a tada se iz publike začulo glasove a poslije prolomio pljesak ,jer je spomenuti mladoženja, bio u publici, i potvrdio, „da onda sklopljeni brak još traje“.
Otišao je Massimo iz Raše u srednju školu u Zagreb, i od tada su krenuli njegovi uspjesi. „Masimo postaje velika jugoslavenska zvijezda“, priča Dejan Zahtila, „ali stiže rat, Massimo se vraća u našu lijepu Istru, ne u Rašu ni Labin, već u Puli otvara restoran, u Pješčanoj uvali. Imena se sada ne mogu sjetiti, velika je kuća, gore stanuje sa suprugom Eni, a dolje su imali restoran.
Ali, moram reći, stvari koje nisam smio dok je bio živ, tako smo se dogovorili. Razgovarali smo često na Labinjonski, njega je to posebno zabavljalo i veselilo. Sada vam mogu reći.
Uglavnom to s restoranom nikako nije išlo, on je bio kuhar i konobar, sami su radili, uz pomoć samo još jednog zaposlenog. Trajalo je to neke dvije godine, znao je reći, ma gledaj moram biti i kuhar, i nosit, i biti konobar, ma šta ću ja sve sam? I onda odlazi u Kopar sa ženom, gdje im se rađa kćerka Mirna, i negdje 1993. zovem ga da napravi đinglove za tadašnji Radio Labin Art Expres i on je našao studio u Kopru. Umjetnik Krešimir Farkaš i ja, idemo k njemu u Kopar i tada se Massimo pridružuje Labin Art Expresu. Osnivamo umjetnički kolektiv, nije bio bend, nego više, baš umjetnički kolektiv, koji se bavio i glazbom. I mi snimamo, i mogu reći da je jako puno ljudi Massima smatralo za arogantnu i prepotentnu osobu, a znali su ga samo preko TV-a i novina, nisu privatno.
Međutim, dok je radio s nama, vidjelo se da je on nevjerojatno ponizan, i jednostavan čovjek. Rekli smo mu Krešo i ja, dok radiš s nama, ti više nisi onaj Massimo. I onda smo ga na razne načine pretvarali, kao u studijski instrument“, govorio je Dejan Zahtila, a vidjelo se i na fotografijama koje su, na velikom ekranu pratile Dejanovu priču o Massimu ,kroz suradnju s Labin Art Expresom.
„Đoser je rekao prije da je Masimo bio izvrstan gitarista, a ja vam sada kažem da je on jedan od najvećih glazbenika na ovom prostoru“, veli Dejan Zahtila i nastavlja. „Mi smo radili glazbu na način, da bi mu vizualno, ili Krešo bi mu slikao, a ja bi mu nastojao ispričati što želi film, od te pjesme. Radili smo uglavnom elektronsku glazbu koja vam se (te večeri publici u Raši ) vjerojatno ne bi sviđala, ali on je rekao „Dejan, to je meni više kao sunce, to mi je odmor od mog posla. Hobi! Zadovoljstvo!
I morao je znati isplivati na način prikazan na slici, i morao je paliti vatru, velike spomenike. Dugo godina je nosio i dugu kosu, na jednoj slici vidi se Massimova kosa svezana u repić.
Otprilike smo svake tri/četiri godine imali jedan projekt u kojem je Massimo stvarno bio ravnopravan naš član.
Massimo je bio veoma zgodan mladić i nevjerojatno zabavan čovjek, znao je emitirati sve naše pjevače, nevjerojatno dobro ih je oponašao. A mi bi umirali od smijeha.
Budući vam sada mogu reći i one stvari za koje mi je rekao da ih ne ispričam dok je živ. Možda kad je bio mlad je i pio, ali zadnjih četrdesetak godina stvarno nije pio. I bilo gdje on bi pio samo vodu, eventualno po nekad, ako bi išli u neki disko, bi uzeo jedno pivo ili tako nešto. I onda se njemu desilo isto što i njegovom prijatelju, kad je popio malo, da smo umirali od smijeha.
Dogodilo se Massimu, jedne večeri, a spavali smo u studiju jednog velikog fotografa, i usred noći ustao se on da ide na WC, i nije ga nikako mogao naći. Volio je spavati, komotno, a Massimo se inače jako lijepo oblačio, lijepu garderobu je imao, a najviše je volio lijepe cipele. Ali, nevjerojatno je volio nositi one muške dugačke gaće, koje su nosili naši nonići . One velike, velike gaće. Ali on ih je nosio uvijek jedan broj veće, a ja sam ga uvijek pitao, pa koji vrag Massimo to nosiš, pa gle kako to izgleda, „Dejan, moram imat mesta!“ odgovorio je.
I slušajte sad ovo, usred noći, zvoni, i zvoni, zvono na vratima. A ja mislim pa tko je to sad u tri sata noći. I ja isto sav pospan i malo pripit idem otvorit vrata . Kad tamo je Masimo gol, samo u tim gaćama, stoji na vratima, „ma Dejan, gdje je WC?“ U tri sata po noći. Žao mi je da tada nije bilo mobitela s fotoaparatom da vam sad pokažem sliku kako je smiješno tada izgledao.
Massimo je bio veliki umjetnik i samo umjetnik, i da nije imao supruge koja je brinula o važnim stvarima, pa i o novcu, ne bi mogao toliko postići. I tko zna kako bi to izgledalo bez njegove Eni. Nije on mario za novac. Znao je, da bi pozornica bila reprezentativno opremljena, odreći i svoga dijela zarade, ako na to što je tražio, nije pristajao organizator jer je prelazilo njemu prihvatljive troškove. Massimo se odricao svog dijela, samo da bi koncert bio na visini“, iznio je Dejan Zahtila.
Kako je večer odmicala sjećanja su navirala, i između reda njegovih pjesama, a koje je veoma počašćeno izvodio bend Top of The Pop, kao dio u večeri sjećanja na Massima, budile su se emocije i mijenjala raspoloženja prisutnih. Jer svatko je Massima doživio u nekoj od njih, na poseban, svoj način.
Samo za tvoje oči, Neka ti plove brodovi, Tišina, Iz jednog pogleda, Sjaj u tami, Stranac u noći, Mali krug velikih ljudi, Odjednom ti, Da mogu, Ne dam grijehu na tebe, Kladim se na nas, Suze nam stale na put, Dodirni me slučajno, i kao proročanska pjesma, Zamisli, koju je Massimo otpjevao prvi i zadnji put na tek nedavno održanom koncertu. Pljesak publike odzvanjao je dvoranom koja je bila prepuna, na momente tamna i tužna i hladna, zbog hladne noći, i topla zbog suza i pomiješanih emocija.
(Katarina Šoštarić Perković/izvor 5portal)
