Noć uoči praizvedbe opere “Tvrtko, bosanski kralj” rekao mi je da nije oka sklopio od uzbuđenja koje ga prati pred svaku premijeru punih 50 godina umjetničkog bivstvovanja na sceni. Najteže je pisati o ljudima koje dobro poznaješ profesionalno i privatno, trudiš se da je svaka riječ odmjerena i dostojna, da ne bude patetična ili isuviše lična, gotovo nerazumljiva čitaocu. Ono što cijenim kod Ivice jeste njegov mesijanski poriv i to stalno dokazuje svojim društvenim angažmanom kada treba zaštiti sve oblike muzičke umjetnosti i umjetničkog čina.
U javnosti je malo poznato da je on kao ministar kulture u Kantonu Sarajevo kreirao paragraf u Zakonu o pozorišnoj djelatnosti, koji onemogućuje cenzuru, od upravljačkih struktura pozorišta do zakonodavne i izvršne političke moći. Potom ne postoji gotovo nijedan njegov javni istup gdje ne iznosi svoju kritiku, nezadovoljstvo i razočaranje zbog nemara i indolentnosti prema klasičnoj muzici i njenom tretmanu od onih koji odlučuju o subvencioniranju produkcije u kulturi. S punim pravom gotovo bijesno reaguje kada vidi koliko se u elektronskim medijima, čak i na javnim servisima daje malo ili gotovo nikako pažnje klasičnoj muzici.
Ušao je i u politiku kako bi poboljšao status umjetnika i pokrenuo procese koje mogu rehabilitirati opernu scenu. Mnogo toga je uspio, ostalo je i neurađenog posla koji traži vrijeme i kontinuitet koji se nije desio.
Publiku treba njegovati
U intervjuu datom 2014. godine iznosi svoj primarni motiv političkog angažmana u SDA, kada kao ministar kulture povećava budžet i plate u kulturi za nestvarnih 250% sa sljedećim ciljem: “Sve treba učiniti da ne posustane kultura pred kičem i bizarnosti. To je atak na um i emocije, na ljepotu i uzvišenost umjetničkog duha, na kreativan čin kao božiji dar. Publiku treba njegovati, odgajati mlade da imaju naviku i kulturnu potrebu za duhovnim sadržajem, da se uče od umjetnosti spoznati bolji svijet, biti otvoren za nova iskustva i znanja. S druge strane, mi kao umjetnici moramo voditi računa da svojim djelima privučemo pažnju i široke publike, ali ne praveći kompromise koji imaju zabavljački karakter. To ne spada u kulturu, već u estradu, protiv koje nemam ništa sve dok ne ulazi u kulturno polje kao vrijednost.”
U teatrološkim zapisima o umjetničkom liku i djelu, koji je za pet decenija ostvario Ivica Šarić na mnogim regionalnim i internacionalnim scenama, svi primjećuju da se ni basovi koji dugo traju nisu uspjeli održati tako kontinuirano u samom vrhu muzičke umjetnosti poput njega. Još od svojih početaka, kada se pojavljuje kao mladi solista u ulozi Zaccarije, pa sve do posljednje role kao did bosanske crkve odlikuje ga iznimna muzikalnost, nesvakidašnja toplina i ljepota glasa, visoki tehnički nivo pjevačke školovanosti i scenska karizma koja plijeni publiku i kritiku.
Moji razgovori sa Ivicom nisu samo “časovi” umjetnosti o opernoj umjetnosti BiH, već su poduka o umjetnosti i životu. O mnogim egzistencijama umjetnika iz naše istorije, neobilježenim biografijama od umjetnika kao radnika, eksploatiranih i marginaliziranih.
O društvenoj strukturi gdje se svijet umjetnosti uključuje kroz institucije, ministarstva, ljubitelje umjetnosti i na kraju same umjetnike, kako se taj pogon razigrava kroz sukobe, nadmetanja u našoj maloj sredini opterećenoj razlikama, ideološkim prijeporima, siromaštvom i frustracijama. I kada nisi ili jesi politički ili društveni aktivist, uvijek si u potpunosti uronjen u taj balkanski mulj, gdje je život umjetnika najčešće bespomoćna borba sa svim okolnostima koje uvjetuju njegov rad, njegovu sreću ili nesreću. Ni poslije toliko decenija postojanja suvremenoj opernoj sceni nije data mogućnost da se etablira i profesionalizira u financijskom pogledu. Naime, mnogi koje publika vidi na sceni jesu profesionalci s formalnim obrazovanjem, posvećeni svom poslu, ali od toga ne mogu živjeti. Uzimaju druge dodatne poslove ili pedagoški rad koji ih ne razvija kao umjetničke persone. Vrtimo se u krug desetljećima. Čak i avangarda umire mlada jer živi kratko, prelazi u neku stilsku formaciju ili nestane, to znamo iz historije umjetnosti.
Tako da iako imamo kvalitetnih solista i muzičara, ljudi u tom poslu ne ostaju, jer se umore od stalne i nepravedne borbe za preživljavanje. Naime, naš sistem i institucije, od vrha do baze društvene piramide, ne prepoznaju i ne vrednuju operu kao oblik nematerijalnog javnog dobra i bogatstva, već je smatraju sporednom i marginalnom kulturnom djelatnosti.
Šta je nama opera
Opera je percipirana kao gubitnički element u društvu: troši mnogo novca, a ne daje mnogo. Pojedinačni napori i institucionalni iskoraci u određenim vremenskim intervalima ne mogu ublažiti nepravdu prema mladim stvaraocima koji vide i egzistencijalno osjete kako živimo u zapuštenom društvu, koje je nesvjesno svojih duhovnih vrijednosti. Ono što me brine jeste da je sve manje onih koji na te vrijednosti mogu i ukazati.
Ivica Šarić je kao prvak opere Narodnog pozorišta, umjetnik s opusom, jedan od takvih. Kada čak ukazuje na očigledne etičke izopačenosti i odsustvo respekta prema našim najvrednijim ljudima koji su proveli život radeći u operi Narodnog pozorišta Sarajevo ili mlade talente, njegove riječi danas nemaju snagu. Rijetko danas struka i najbolji među nama dobiju medijsku i društvenu pažnju. Nemamo kulturu slušanja niti uvažavanja iskustva i znanja. Našem društvu mora postati važno šta misli pozorišna struka, tim prije jer radimo u mediju koji njeguje kolektivni duh, uči nas empatiji, formira nam svjetonazor, čini jednu sredinu otvorenom i demokratskom. Opera je odvajkada bila veliki društveni događaj, umjetnički i politički, to je umjetnost koja njeguje duh evropske kulturne tradicije, ima emancipatorski karakter.
I zato je praizvedba opere Ammara Jažića “Tvrtko, kralj bosanski” učinila da svaki gledalac u dvorani Narodnog pozorišta spozna koliko nam umjetnost može darovati emotivne i katarzične trenutke.
Ivica Šarić je ulogom dida bosanske crkve zaokružio svoj simbolički krug vjerujući da su emocije ono što daje dubinu muzičkom djelu. Kroz umjetnost doživimo radost, tugu, ljubav, strah, nadu, dostojanstvo i mnoge druge osjećaje na način koji vrhunska opera povezuje ljude na dubljoj razini. Veliki umjetnik svojim darom komunicira s publikom na emocionalnoj razini, stvarajući tako duboke i trajne veze, koje su i ovaj put ispraćene stojećim ovacijama publike kada se Ivica Šarić poklonio sarajevskoj publici na premijeri spomenute opere.
Ne volim lamentaciju, koja je tako često karakteristična za umjetničke jubileje, međutim želim naglasiti koliko je Ivici Šariću bila i ostala važna duhovna sloboda, jer bez toga nema ni one iskrenosti prema sebi, prijeko potrebne za nastajanje bilo čega velikog u umjetnosti.
Piše: Dino Mustafić
Preuzeto sa: tacno.net
NPS
