Sve što postoji na ovome svijetu je veličanstveno i ispunjeno značajem. Na svakome od nas je da prepozna značaj i ljepotu koja nas okružuje. Živjeti u marginalnom društvu Bosne i Hercegovine, u kojem sile haosa i otuđenosti stvaraju privid beznačaja, znači boriti se za vlastitu dušu. Svakome od nas preostaje teški, preteški zadatak da kreira vlastitu priču, vlasititi razlog postojanja.
Predstava Kuća, rađena po tekstu koji je napisan prije pet-šest godina, bavi se krhotinama stvarnosti svijeta u kojem ljudska bića lutaju bez cilja i smjera. U postavljanju komada smo se fokusirali na osjećaj praznine, ništavila koje se nalazi u nama i koje utiče na međuljudske odnose. Ta praznina, to sveobuhvatno ništavilo otežava nam sposobnost komunikacije i povezivanja. Cilj nam je bio da istražimo na koji način dopiremo jedni do drugih kada nam društvene i kulturološke okolnosti to onemogućavaju.
Iz perspektive mladih ljudi sagledavamo svijet u kojem su vrijeme i prostor urušeni. Ta dva temeljna čimbenika stvarnosti igraju ključnu ulogu u motivisanju likova, ali su rasparčani, dezorijentirajući, i kreiraju svijet košmara u kojem likovi reaguju na „nepodnošljivu lakoću življenja“ – autodestrukcijom.
Prateći priču o dva brata i ljudima iz njihovog okruženja, uočavamo da osjećaj pripadnosti određuje pristup svijetu. Mlada generacija, kojoj, usput budi rečeno, pripadaju autor dramskog teksta i reditelj predstave Kuća, zbog niza historijskih okolnosti, u potpunosti je otuđena od vlastitog života i zajednice u kojoj živi. Cilj ekipe koja je kreirala predstavu bio je da tu otuđenost prikaže pozorišnim sredstvima. Priča je dekonstruisana i rasparčana, prostor je simobličan i minimalan, tempo radnje i igre je hiperaktivan i stvara osjećaj nelagode. Dramaturški, rediteljski i glumački postupci i rješenja su tu sa jednim ciljem: da se prikaže kako mi ne cijenimo sebe, što vodi do toga da ne cijenimo druge, a sve to u konačnici stvara haos. Taj haos se ogleda u privatnim životima, ali i društvu uopće.
Naša predstava se zove Kuća, jer kuća asocira na mnoge stvari. Kuća je potentni prazni prostor kojeg ne čine zidovi, već ljudi koji se u njoj nalaze. Ako ti ljudi žive u fragmentiranom svijetu, njihov dom nikada neće imati čvrste temelje.
Na kraju da kažemo i to da mi, autorski tim predstave, smatramo da je došlo vrijeme da se na našim prostorima na jedan drugačiji način pozabavimo problemom nihilizma i materijalizma. Smatramo da su ideološke podjele samo nuspojava jedne duboke, mračne praznine koja se nalazi unutar svakog od nas. Ukoliko ne prihvatimo tu prazninu, i ne ispunimo je ljubavlju, nijedna ideologija, ma koliko bila napredna, i nijedan poduhvat sa intencijom boljitka neće uroditi plodom.
