Predstava “Tri riječi” koja je nastala po motivima dvije pripovijetke Antona Pavloviča Čehova “Šala” i “Dama s psićem”, biće izvedena u BKC-u Tuzla 13.06.2024. godine.
Predstava govori prije svega o istinskoj, onoj najnježnijoj ljubavi iz djetinjih dana, pa sve do ljubavi kada smo u zrelijoj dobi. Kada isto tako umijemo da se ludo zaljubimo, zavolimo i volimo kao što to ludo vole djeca, ali to, iz ko zna kojeg razloga ne izgovorimo. Ta šutnja, ta neizrečenost nas kad-tad sustigne i žestoko stegne oko srca, ali kasnije je suviše kasno.
Predstava romantično, pa u nekim momentima čak i duhovito govori o neostvarenim ljubavima i neiskazanim riječima, riječima koje smo svi mi vjerovatno duboko u sebi nekada i sami osjećali i čuvali ih, ali ih nikada nismo rekli. Ili jesmo?
Kroz dramaturšku obradu dvije pripovijetke, pripovjedač se naizmjenično i nostalgično vraća u prošlost, od one iz dalekog djetinjstva, pa do one bliže iz zrelije životne dobi, te pričajući nam o ljubavi, kao da se ispovijeda. Kao da traži za sebe oprost, a blagost i svu sreću za Nju.
Sjedeći u sadašnjosti sa prijateljem u nekom bifeu, pričajući i njemu, a i svima nama svoja romantična i divna sjećanja o ljubavi iz djetinjstva, o sankanju sa djevojčicom kojoj je šaputao da je voli, ali ona nikada nije znala da li to govori vjetar ili on, pa do zaljubljenosti, strasti, požude, a onda i ljubavi prema “Dami sa bereom”, koju sreće mnogo godina kasnije, nijednom nije izrekao one najznačajnije tri riječi: “Ja te volim”. Njega je ta “nedorečenost”u djetinjstvu možda i zabavljala, ali kako su godine prolazile, sve više je shvatao da se gorko našalio ne sa njom, nego sa samim sobom.
Njemu ta nedorečenost sada razdire dušu i kao da kaže: “Hej ljudi, kažite i nikada ne prestajte ponavljati te tri čarobne riječi svima koje volite. Nemojte ih prešutjeti nikada i uvijek ih izgovarajte.”
Ljubav, patnja, radost, ljepota, strast, praznina ili tišina najčešće se ne mogu iskazati riječima.
Zbog toga, sva osjećanja, koja je nemoguće reći, kao nekada i one “tri riječi”, traže da se uz gitaru otpjevaju sve čežnje i zebnje u trenucima kada to od pripovjedača zatraži duša i nesumnjivo muzički element daje svoj priči, a tako i predstavi posebnu volšebnost. Upravo to je dio zaokruženog redateljskog i dramaturškog koncepta pozorišnog djela sa songovima u kojem su, kroz monološku formu muzikom i pjesmom iskazane sve emocije koje muče dušu, ali isto tako daju i naročitu draž riječima ljubavi.
