Početkom maja ove godine, poznata književnica Vedrana Rudan šokirala je svoje fanove objavom na svom blogu u kojoj je otkrila da se suočava s dijagnozom raka.
“U sedamdeset i petoj sam, mnogi moji vršnjaci nemaju rak, zdravi su, u punoj formi, a ja, a ja… Čak ne vjerujem da treba misliti dobro pa će sve biti dobro, ne zamaram se time”, napisala je tada Rudan, pokazujući svoj karakteristični humor i snagu u suočavanju s izazovom.
Nakon prvobitne objave, Vedrana se ponovno obratila svojoj publici putem službene Facebook stranice kako bi podijelila svoje iskustvo nakon saznanja o dijagnozi. Razjasnila je da je riječ o vrlo rijetkom obliku raka te da je od tada prošla kroz niz medicinskih procedura i terapija.
Iako se suočava s izazovom koji je nepoznat većini nas, Vedrana je istaknula svoju odlučnost i nadu u oporavak.
Njezina iskrenost i hrabrost naišle su na veliki odjek među njenim čitateljima i obožavateljima širom regije. Mnogi su izrazili podršku i divljenje prema Vedraninom otvorenom pristupu dijeljenju svoje priče, nadajući se zajedno s njom u pozitivan ishod njenog liječenja.
Vedraninu objavu prenosimo u cjelosti:
Pozdrav svima!
Čujte, javila sam vam da imam rak pa će vas sigurno zanimati kako se moja priča dalje razvijala. Znam jer ste čitavo vrijeme u mojim mislima, drage moje i dragi moji.
Ajmo redom. Moje je rak jebeno rijedak, zove se rak žučnih kanalića, čini mi se. Nisam pročitala ni otpusno pismo ni tip ni Internet prognoze. Doduše negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca da prevariš muža, razbaštiniš djecu ili ljubavnika pošalješ u kurac.
I nije neki rok. Samo 5% sretnika može se operirati. Ta sam. Najprije sam otišla u Svetu Nedjelju u Radiochirurgiu da mi rak spale prije operacije. Spalili su mi rak i džep jer nisam “ušla u kvotu”. Najme, država ima sporazum sa tom ustanovom po kome određeni broj Hrvatica i Hrvata ulazi u “kvotu”. Ostali ili crknu od raka ili im u pomoć uskoče prijatelji.
Hvala prijatelji! Naravno da su povlašteni građani ove zemlje u “kvoti” i prije nego dobiju rak ali to znamo. Ja sam čak doznala i ime lika koji me prekrižio iako taj podatak nisam tražila.
Na neki sam način počašćena što nisam dio lopovske ekipe kojoj ni rak ništa ne može. Tu nikako ne mislim na mnoge bolesne koji su ipak uskočili iako nisu hadezeovski gadovi.
Nakon “spaljivanja” stigla sam u Merkur. To vam je bolnica u kojoj rade ljudi nadljudi. Liječnici, sestre, spremačice, kuharice, terapeuti, medicinska braća…
Ljudima presađuju organe, iz mrtvih dižu mrtve koji kasnije idu u teretane, ali im vrlo rijetko, na Međunarodni dan transplantacije primjerice, netko turne krušku pod njušku da bi nešto kratko, ukratko, čim kraće, minute su skupe, za medije govorili o svom poslu.
Koji je to osjećaj ležati u Merkuru u bolnici u kojoj je te noći Stipe Jadrijević, namjerno mu neću nabrajati titule jer ne pati od toga, sa svojom ekipom jednom čovjeku presadio zaboravila sam koliko organa.
Ležala sam u krevetu, operirana, ostala sam bez komada jetre i još nekih komada i slušala kako se u daljini deru neki Hrvati. Slavili su pobjedu Dinama koji je nešto osvojio.
Jebote! Što mi slavimo. ŠTO MI SLAVIMO? NA KOJU TEMU SVRŠAVAMO? U Merkuru nadljudi u savršenoj tišini čine čuda koja jedva da možemo razumjeti, čuda koja su i u svjetskim relacijama čuda a razuzdana gomila na čelu s retardiranim političarima slavi rad dlakavih nogu.
Gradonačelniku Zagreba karizmatičnom poput kuhane, nedepilirane ovčje noge nije palo na kraj kurca opsjednutoga komadom kože da na Međunarodni dan transplatiranih na Trgu bana Jelačića razvije zastave triju bolnica: Merkura, Rebra, Jordanovca, možda ih ima još, i oda počast pravim herojima takozvane zemlje.
Ovih dana gledamo kako veprovi sa naše političke scene u pratnji svojih “dama”, klinaca ili sebi sličnih lopina o našem trošku lete u Njemačku da bi gledali kako “Vatreni”, zbog njih, je li, čitav svijet zna za Hrvatsku, trče prema vratima.
“Heroji” su jebali s kondomom očekujući rađanje četvorki, isto je očekivalo i nekoliko stotina tisuća ili milijuna praznoglavih “kockastih” koji nemaju za kruh ali im je dragi bog dao moć da svršavaju gledajući dečke koji trče “za Hrvatsku” što ne znači i da bi za nju platili porez.
Ne, ne želim im poručiti, dabogda vas ili vaše operirao Dalić kad se razbolite jer to ništa ne bi promijenilo.
Za mene i stotine tisuća bolesnih i zdravih pametnih građanki i građana Hrvatske liječnici poput Stipe Jadrijevića trebali bi biti naši heroji.
Doduše, kad god mogu nastojim biti objektivna pa ću i ovaj put. I taj Jadrijević, i taj junak nad junacima, zajedno sa svojom ekipom naravno, na moj užas bio je na utakmici u Berlinu.
Zašto ni bogovi nisu savršeni?
