Za autobus iz kultnog filma Ko to tamo peva, vjerovatno najpoznatiji rekvizit iz arhiva Jadran filma, stigle su četiri ponude iz Srbije, no u upravi nekadašnjeg ”jugoslavenskog Hollywooda” iz zagrebačke Dubrave rezolutno odgovaraju – autobus nije na prodaju.
”Dobili smo ponudu za saradnju od više firmi koje se bave produkcijom i eventima s područja bivše Jugoslavije, ali i četiri ponude iz Srbije za prodaju autobusa s natpisom ‘Krstić i sin’. No to smo morali otkloniti jer taj autobus, jednostavno, nije na prodaju”, kazao je predsjednik Jadran filma Vinko Grubišić.
Dodao je i kako sami nastavljaju prije nekoliko godina započetu obnovu autobusa čiji je završetak, kako ističe Grubišić, ”nažalost, zaustavila propast jedne velike hrvatske korporacije koja je trebala biti sponzor”. Nakon poslovnog sloma tog nekad i u Evropi moćnog, ali neostvarenog pokrovitelja, Grubišić ističe da su uspostavljeni odnosi s nekoliko drugih sponzora, ali i da su obnovu ipak, za sada, odlučili nastaviti sami.
Nastavlja i kako je riječ o ozbiljnom ulaganju u temeljitu rekonstrukciju tog Mercedesova autobusa jer, kako u zagrebačkoj Dubravi ističu, a parafrazirajući citat iz Ko to tamo peva’: ”Njemačka vozila su najbolja na svijetu – Die Beste”.
‘No naša želja koja je značajno usporila obnovu jest da autobus učinimo mehanički prihvatljivim i tehnički potpuno ispravnim, odnosno da bude u voznom stanju. Moramo ga ostaviti vizualno originalnim, ali tehnički ispravnim da može voziti kao registrirani autobus. To znači više tehničkih, naizgled nevidljivih preinaka, primjerice zamijeniti stari kočioni sustav sa ‘sajlama’ danas prihvatljivim sustavom”, kaže Grubišić, javlja Hina.
”Ovaj autobus će zaista voziti po cestama bivše Jugoslavije. Zaista će tu biti i neki Miško koji će nas voziti zavezanih očiju. Uostalom, to nam ionako rade”, zaključio je.
Kako ističu u Jadran filmu, riječ je o autobusu Mercedes-Benzu O 3500 koji se proizvodio od 1949. i koji, suprotno uvriježenu mišljenju, nije bio model koji se mogao voziti po srbijanskim provincijskim zemljanim cestama uoči izbijanja Drugog svjetskog rata i bombardiranja Beograda, završne scene filma Slobodana Šijana.
Bio je to velikoserijski autobus, a njegova cijena se sada uobičajeno kreće oko 60.000 eura jer kolekcionari ne preferiraju autobuse i kamionski program. Kao ”obični” oldtimer ima takvu vrijednost, ali kao ključno vozilo u filmskom masterpieceu jugoslavenske kinematografije njegova vrijednost dramatično raste.
Tehnološki, ugradit će novi motor, obnoviti podvozje i ugraditi dvokružni kočnički sustav da autobus može izaći na cestu. Ugradit će novu opremu, ali poštujući izvorno stanje. U principu bit će to ”show car” Kažu da povratak u izvorno stanje znači i originalnu boju autobusa, natpis Krstić i sin, ali i dimnjak i rupe na krovu autobusa od sačme ispaljene iz puške lovca kojeg je filmski oživio Taško Načić, peć bubnjaru i improvizirani roštilj kojim su vješto rukovali vozač Pavle Vuisić i njegov Miško, Aleksandar Berček, te drvene stolce na kojima su sjedili filmski likovi koje su oživjeli Danilo Bata Stojković, Dragan Nikolić, Slavko Štimac, Neda Arnerić i ostali.
No, upitno je hoće li se u povratku autobusa koristiti i prateća filmska muzika, kao i odati hommage starici koja se u par kadrova filma vozi u tom autobusu i nestaje bez izgovorene riječi. Kako ističu u Jadran filmu, o glazbi će se još odlučivati, ali starica nije bila ”standardna” oprema filma pa samim tim ne može biti i standardna oprema autobusa.
Zaključuju i kako je obnovu autobusa značajno usporila korona, potres i oluja koji su poharali Zagreb i Dubravu zbog čega su rokovi njezina završetka pomaknuti za godinu dana. No, osim što je navedeni autobus najvjerovatnije najpoznatiji, a zasigurno najveći filmski rekvizit Jadran filma, on je i kruna ove godine pokrenute obnove arhiva i fondova tog nekadašnjeg filmskog diva.
