Javna ustanova Bosanski kulturni centar Kantona Sarajevo organizuje promociju knjige priča Borivoja Simića “Kalafonijum”, u utorak, 18. 02. 2025. godine u 19, 00 sati.
Promotori će biti: Željko Ivanković, pisac, Edin Krehić, pisac i novinar, Edina Kamenica, novinarka, Hajdar Arifagić, novinar.
Muzička pratnja: Sead Vegara (gitara)
Borivoje Simić rođen je u Varešu 1963. godine. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu – Odsjek žurnalistika 1987. godine. Novinarsku karijeru započeo je sredinom 80-ih godina prošlog vijeka kao volonter u “Našim danima“, „Večernjim novinama“ i dnevnom listu „Oslobođenje“ u Sarajevu. U „Oslobođenju“ je kao novinar radio od 1987. do 2007. godine. Među ostalim, bio je novinar-reporter, redaktor, noćni urednik, šef DESK-a, kolumnista-komentator, urednik ekonomske rubrike.
Proglašen je novinarom godine 2006.
Tri godine proveo je u “Nezavisnim novinama”, Dopisništvu u Sarajevu. Godine 2011. pokrenuo je internetski portal Indikator.ba, čiji je i danas vlasnik i urednik. Književnim pisanjem se bavi u posljednje dvije godine. Ima više objavljenih priča u književnim časopisima Život Sarajevo, Susreti Brčko, Srpska vila Bijeljina…
Knjiga “Kalafonijum” je nagradama ovjenčani književni prvijenac Borivoja Simića.
Knjiga priča bila je trećenagrađena na književnom konkursu 8. drinski susreti AS Oglas Izdavaštva Zvornik, a jedna od priča, “Neprodate novine”, osvojila je prvu nagradu na 13. regionalnom konkursu za kratku priču časopisa Avlija iz Rožaja. Na nedavno okočanom 14. konkursu za kratku priču časopisa Avlija Simić je osvojio treću nagradu sa pričom “Repeticije”.
Dugogodišnji novinar Oslobođenja, član ratne redakcije ovog lista cijelo vrijeme trajanja rata, Simić je napisao knjigu koja donosi fragmente vlasitog ratnog iskustva tokom važnih istorijskih događaja, kao što su 2. mart 1992, 2. maj 1992. rušenje zgrade Oslobođenja, iskustvo ratnog tunela i kraja rata. Kao novinar sa najdužim stažom u atomskom skloništu Oslobođenja, gdje su ekipe novinara i štampara pravile ratne novine, autor u jednoj od priča, “Patrljak”, opisuje i kako je izgledalo rušenje monumentalne zgrade novinske kuće u Nedžarićima iznutra.
Osim šest kraćih ratnih priča, knjiga sadrži i dvije duže, fikcijske, priče koje tematiziraju neposredno poslijeratno vrijeme s fokusom na teškoće života u miru.
Simićevi likovi žele obnoviti život imajući snove, ali će se se sudariti sa realnostima vremena koje u sebi još nosi duboke ratne biljege. Početni entuzijazam likova prvih dana mira će utihnuti u vrtlogu nesređene države, tranzicije i divljeg kapitalizma, a što će se reflektovati i u odnosima među ljudima.
Te promjene autor oslikava u priči “San o gramofonu” gdje se razvrgava prijateljstvo dvojice nerazdvojnih drugova još iz djetinjstva. Njihovi putevi, jednog junaka zarobljenog u prošlosti, u 80-im godinama, i drugog snalažljivog koji dobro pliva u novom vremenu, razići će se kao rijeka koja se račva u dva rukavca.
Ipak, iako gubitnici, Simićevi junaci i dalje imaju nadu i vjeru u život. Pronaći će snagu da nastave živjeti u novim nesavršenim okolnostima. Junak priče “Kalafonijum”, violončelist, po povratku iz izbjeglištva u rodno Sarajevo, na kraju svojeg stresnog puta uspjet će ukloniti škripu koju stvara poslijeratna zbilja. I dok je u instituciji naišao na zid, drug iz prošlog života učinit će da se njegove strune ponovo zategnu, a život počne teći onako kako želi. Baš onako kako kalafonijum čini glatkim gudalo instrumenta.
Pisac Željko Ivanković u predgovoru knjige, između ostalog, piše:
– Priče Burek, Neprodate novine, Patrljak, Gospon Vlado, Mirinda i Miris štampe ambijentalno su, egzistencijalno, sudbinski vezane uz novinarstvo u kojemu živi i iz kojega dolazi njihov autor, fragmentarno raskrivaju svijet u kojemu se neprestano susreću mali, jedva vidljivi i nemoćni pojedinac i velika, jedva razumljiva ala rata, stihijski moćna i nerazumna, i u kojima je pojedinac istovremeno i velik i mali u svojoj nemoći. Slamka među vihorove, što bi rekao pjesnik. Drugi dio donosi dvije dulje priče, koje su po svemu, ponajprije dobro tematsko-motivski utemeljene, mogle narasti i do romana, da se za takvo što autor odlučio. Upravo one i pokazuju autorsku pripovjednu dozrelost, razlog zbog kojega Borivoja Simića možemo identificirati kao pisca. I ako su kratke priče posebna vrijednost, i zahtijevaju posebnu pripovjednu vještinu, ove tzv. duge priče otkrivaju pripovjedni nerv dugog daha po kojemu se vidi, prepoznaje pisac.
Druge dvije priče, tj. drugi sloj knjige nije direktno „ratno pismo“, ali te se priče po svemu referiraju na rat, jer u njima se žive, intenzivno žive, posljedice rata u ambijentu koji se uči biti drukčijim i htio bi, na razini verbalne samodopadnosti, biti drukčijim, no naslijeđa rata ga zarobljuju u frustracije s kojima ni sam ne zna što će, pa progovara često najnižim strastima, zbog kojih ambijent (ovdje urbani) intenzivno živi rat poslije rata.
Nagrađujući rukopis priča, žiri 8. Drinskih susreta je u svom obrazloženju naveo:
– Polazeći od konkretnog istorijskog hronotopa (Sarajevo devedesetih godina), Simić se bavi sudbinama ljudi koji su tuđom voljom porinuti u ratni užas. Njegovi likovi i u najjezivijim okolnostima, možda i radije od života, teže očuvanju dostojanstva, emocija i uspomena, bez kojih smo svi ionako mrtvi. Kao što kalafonijum omogućava da gudalo glatko klizi po žicama violončela, bez šuma i škripe, tako i Simićevi junaci tragaju za smislom kako bi makar simbolički otklonili buku i tutnjavu oružja i granata. Simić fikcionalizuje rat ogoljenom i sinkopiranom sintaksom koja doprinosi tenzičnosti, razboritom upotrebom erotičnosti i metaforom muzike čija se harmoničnost suprotstavlja kakofoniji haubica i bombi u pričama „Kalafonijum“ i „San o gramofonu“. Ove dvije pripovjetke ujedno razmatraju i „novi“, poslijeratni svijet, u kojem nakon preživjelih opsada i bombardovanja ljudi moraju da vode lične ratove protiv „mirnodopskih“ ala i bauka – deložacije, pljačkaške privatizacije, stranačkog zapošljavanja. Ova knjiga ne pati od „viška stvarnosti“, niti je riječ o pričama beznađa, pesimizma i apatije, već o rukopisu koji slavi život i voli čovjeka, uprkos svemu pa i njemu samom.
